Prošle srijede 9. studenog u kasno poslijepodne čekali smo gošću, „našu Miju“ (čulo se po hodnicima). Uzbuđeni i radoznali, učenici od 5.do 8. razreda s nastavnicama Anitom Karin, Ivanom Jeličić i Natašom Boticom, psihologinjom Matejom Širinić i knjižničarkom Katarinom Blagojević ukrasili su školsku knjižnicu osmijesima i slatkim dječjim iščekivanjem.  

I došla nam je naša gošća, samozatajno i iskreno (najavljujući nesvjesno) susret koji ćemo svi pamtiti. Stvarnu osobu, solinsku književnicu i novinarku, našu Miju. 

I oživio je Mijin Pluton čitanjem ulomaka iz nezaboravnog solinskog djetinjstva, otet zaboravu i sačuvan u vremenu. Otputovali smo s Mijom u 70-te i 80-te godine odrastanja na solinskoj Širini. Dječje oči širom otvorene od divljenja i znatiželje dok je Mija opisivala igru skrivača, franje, laštrik, „šporku robu“, čaše jogurta vezane krenom za tajne dječje razgovore, školske kute i ljubav prema pisanju već u dječjoj dobi. I saznali smo kako je njezin sin Zvone spontano komentirajući dokumentarac viknuo budući naslov knjige. 

Potpuna čarolija  zavladala je kada je Mija pokazala modru školsku kutu iz osmog razreda, potpisanu i iscrtanu čuvaricu djetinjstva. Počastila nas je i lijepim, elegantnim rukopisom iz svoje pisanke za lektiru. 

Pri kraju susreta zavladao je veseli šušur iskrenih dječjih pitanja, komentara i doživljaja o susretu s književnicom. I poželjeli smo pročitati sva Mijina književna djela. I imati ih na policama školske knjižnice. 

Draga Mija,  

dođi nam opet. 

I piši. 

Samo piši. 

Jer Ti voliš Solin. 

A OŠ kralja Zvonimira voli Tebe. 

Hvala za Susret.                                                                       

 

  Nataša Botica