Danas obilježavamo 32. obljetnicu Dana sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje. Naš ponos, učenici 8. razreda pod mentorstvom prof. hrvatskoga jezika Nataše Botice i Anite Karin, pripremili su prigodni recital za sve učenike OŠ kralja Zvonimira. U školi je dostojanstvena tišina, a na našim prozorima gore svijeće...

Pjevat ću ti pjesmu
zemljo moja
Ova će ti pjesma reći sve...

Tu ćeš naći uvijek dom,
srce koje kuca za te,
ruku da te prati,
majku da te shvati,
znat ćeš sve što treba znati.

Dajem ti srce, zemljo moja, 
i bit ću s tobom
u dobru i u zlu
i nema sile da mi te uzme
Ja bit ću s tobom, ostat ću tu...

Što će nekome moj grad, osim meni, mojim sugrađanima i Hrvatskoj?! Uvijek se 

znalo da ne možeš biti ono što nisi. Tako je i s gradovima. Tako je i sa zemljom.

Braneći tu ideju, stoje ljudi, divovi hrvatske hrabrosti i nikako  objasniti onima iz

drugog dvorišta da je vrijeme ratova na izmaku.

Zar  to nisu shvatili noseći školsku torbu i ljubeći se po parkovima u sumračje?!

Uzalud su nosili moje ime i imena mojih sugrađana u njedrima jer ovaj su rat izgubili

prljajući ruke i obraz, nastojeći uzeti ono što nije njihovo. Ne mogu prihvatiti

nepoštenje, a ni mrak koji mi unose u svjetlost...

Znat ćeš kako boli plač
kada tvoja zemlja pati;
ali iza svega
sigurno ćeš znati
što ti znači ovaj kraj.

87 dana trajala je bitka za Vukovar, najkrvavija bitka u Domovinskom ratu. Vukovar je

bio odsječen od ostatka Hrvatske, sam na braniku domovinu...

Sam.

Za mene.

Za tebe.

Za nas.

Kamo bježati, kome vjerovati, što raditi?

Kako doznati, prije svih, tko će pobijediti?

Poznavao sam mnoge pametne ljude...Poznavao sam mnoge sposobne, ali glupe da

shvate svu ogavnost rata. Poznavao sam i one hrabre, one bez kojih ne bi bilo ni

vas, ni mene, ni ovoga grada. Tko zna gdje su sad toliki koje sam poznavao i toliko

često slušao?

Ja domovinu imam; tek u srcu je nosim,

I brda joj i dol;

Gdje raj da ovaj prostrem, uzalud svijet prosim,

I... gutam svoju bol!

Dajem ti život, zemljo moja
i bit ću s tobom
u dobru i u zlu
Podijelit s tobom sreću i tugu
Bog neka čuva moju HRVATSKU.

Iako se Vukovar doista branio životima branitelja i njegovih sugrađana, u

nekoć mirnom i lijepom gradu na Dunavu prestao je život. Gradom su carevale

ruševine, pustoš i tuga. Na Vukovar je palo više od 6,5 milijuna granata i ubijeno oko

4000 ljudi, među kojima i 86 djece.

Mrak. Tišina. Mjesec se kupa u rijeci. Izmučeni grad spava. Razrušene ulice i zgrade spremišta su čahura i tuge. Tišina vlada i odjednom nešto raspara nebo. Nešto veliko i zlo. Ulicama zavlada bol, vrisak

i smrt. Mjesec se sakrio iza oblaka. U rijeci ključa  nemir. Zgrade pokušavaju sakriti ljude. Bol je nepodnošljiva. Noć polako odmiče. Izmučeni grad ne tone u san.

On vreba, vreba, vreba... a ja grlim mukom

Na javi i u snu,

I preplašen se trzam i skrbno pipam rukom: O, je li jošte tu?!

Kad čovjek bolje razmisli, djeca su još jedino dobro koje je čovječanstvu ostalo. Sve

drugo uništeno je u nastojanju da ljudski stvor bude veći od misli, od riječi – od Boga.
Tko će čuvati moj grad, moje prijatelje, tko će Vukovar iznijeti iz mraka?...Netko je

dirao moje parkove, klupe na kojima su još urezana vaša imena...Netko je

jednostavno sve ukrao jer...kako objasniti da ni Sjene nema...

Herojstvo branitelja i izuzetno značenje koje je tromjesečna obrana Vukovara imala u

opstanku i obrani cjelokupne hrvatske države pretvorili su Vukovar u simbol

hrvatskog otpora ratnoj agresiji.

Tražiš riječ za Vukovar

Ne riječ koju pamtiš

koja se sklanja i spreže

ili mijenja

s poslušnošću...

nego onu riječ

koja ima svoju sjenu

u tebi...

Tek kad mi jednom s dušom po svemiru se krene,

Zaorit ću ko grom: O, gledajte ju divnu, vi zvijezde udivljene,

To moj je, moj je dom!    

 
Sviće zora umivena suncem.

Planine gromoglasno pozdravljaju Vodotoranj, budan i ponosan. 

ZA VUKOVAR!